Mene razočarava višak raznih fensi podesavanja, a i višak Klova.
“Klova”? Šta je to?
U svakom slučaju, ono što mene apsolutno oduševljava (trenutno) jeste to da sam u CLI sišao samo jednom (zbog nekih suvišnih redova u xorg.conf). Unos japanskog teksta (za koji i u Ubuntu treba editovanje .bashrc) je prošlo na očekviani način: jednostavno sam rekao “hoću japanski” i sve je odradio YaST. LAMP? Nema problema, sve je bilo point and click.
Pazi, ja volim da čukam u vim editoru i da editujem fajlove. Ali neću više. Zaslužio sam da jednom bre kliknem na dugme i dobijem ono što treba. Dovoljno mi je što znam šta se dešava ispod haube.
To je ono, kao kad sedneš u dobra kola, a znaš po zvuku kako motor radi. Umem da zasučem rukave i da izmastim ruke, ali zašto bih? I naravno, kada znaš kako šta radi, ne može ni majstor da te izradi. 😀 (Još kad bih se u kola razumeo barem koliko u Linux…. ih bre, gde bi mi bio kraj!)