GNUčionica V – Opet installalalacija?

Mislili ste da je kraj? Ne, tek smo počeli. Vaš sistem je instaliran i spreman, a pošto svi kažu kako im kompjuter služi za “rad” da pogledamo šta to možemo da radimo na jednom GNU/Linux sistemu.
Pretpostavimo da su svi problemi hardverske prirode (ako ih je bilo) do sada rešeni (na neki od načina koji su pomenuti u prethodnim tekstovima) i da sve što ostaje jeste privođenje vaše distribucije specifičnim potrebama koje imate.
Jedna od prednosti softvera otvorenog koda je i to što ljudi mogu da prilagođavaju programe svojim potrebama. Ova činjenica, u sadejstvu sa filozofijom “napravi program koji radi jednu stvar, ali da je radi dobro”, iznedrila je gomilu vrlo kvalitetnih aplikacija za sve moguće namene. Linux je tako moguće sresti na raznim tipovima računara kako obavlja najrazličitije funkcije. Od velikih superkompjutera i moćnih grafičkih stanica, preko web i gomile drugih tipova servera, do kućnih multimedijalnih i office mašina.
Namera nam nije da ovde raspredamo priče kako je linux fleksibilan i skalabilan i pouzdan i siguran i da može da radi na gomili platformi, a nećemo ni teoretisati o postavljanju i podešavanju kojekakvih servera, jer iskreno, kućnom casual korisniku ove stvari nisu potrebne, a napredni korisnici svakako neće dolaziti ovde po podršku…
Ovaj post ima za cilj da čitaoca upozna sa principima instalacije softera na GNU/Linux platformi kako bi je mogli prilagoditi svojim potrebama i upotrbljavati na način koji im najviše odgovara.
Pre svega mala digresija. Mišljenja sam, a neka opservativna istraživanja su pokazala i indicije, da se većina neprofesionalnih korisnika linuxa može podeliti u dve kategorije:
korisnici (u manjini) su oni koji u svakodnevnom radu upotrebljavaju GNU/Linux i koji su, u osnovi, svesni da “kad vidiš jedan linux video si sve”. Najčešće su dobri poznavaoci platforme i same filozofije softvera otvorenog koda i nemaju potrebu da ostrašćeno ulaze u rasprave po bilo kom osnovu (vs. win ili vs. distro ili vs. okruženje….)
uživaoci ili testeri (u većini i najčešće novajlije) su oni koji često menjaju distribucije u potrazi za “lepšom”. Ovaj tip još nije u potpunosti prešao na slobodnu platformu i nije načisto sa principima softverske slobode, ali nastavljaju da istražuju teritoriju nadajući se “svetom gralu” koji će im tranziciju učiniti lakšom, lepšom i bezbolnijom. Jedan mali deo pripadnika ove grupacije ima vrlo čvrste stavove na sve teme i nemilosrdno ih brani i nameće gde god stigne, iako im argumentacija najčešće nije adekvatna, a vrlo često bude i kontraproduktivna.
Sada kad smo to rešili možemo da se posvetimo i korisnijem trošenju vremena. Prvo i osnovno što treba da znate kada migrirate sa drugih sistema jeste da linux NIJE Windows. Ne može da bude niti će ikada biti i što pre to shvatite biće vam lakše da se prilagodite. Zašto ovo pričam? Pa, novi korisnici najčešće potrče da instaliraju sve one programe koje su koristili u winu i kad ih ne nađu (ili kad shvate da ne rade kako treba u wine-u) dođe do razočarenja koje objektivno nema veze sa samim linuxom već samo sa njihovim visokim (i pogrešnim) očekivanjima. Dakle, iako postoji veliki broj programa koji rade na obe platforme, ako se desi da koristite nešto što ne radi na linuxu velika je verovatnoća da postoji alternativa, a dobre spiskove programa koji su (i više nego) dostojna zamena postojećim windows rešenjima možete pogledati na:
http://www.linuxrsp.ru/win-lin-soft/table-eng.html
http://www.linuxalt.com/
http://www.linux.ie/newusers/alternatives.php
http://www.frepa.org/wp/open-source-alternatives-to-commercial-software-a-list/
http://www.linuxo.org/content/view/1165/44/
Dobro, pošto smo vas ubedili da treba da koristite softver otvorenog koda sada treba da vidimo i kako do tog softvera doći.
Postoje tri načina na koje možete nešto instalirati na GNU/Linux platformi i sada ćemo ih predstaviti onim redosledom kojim bi ih trebalo i rabiti:

  1. Menadžer paketa – većina distribucija koje pretenduju na desktop upotrebu imaju online repozitorijume (riznice, skladišta) sa softverskim paketima pripremljenim za svoje sisteme. Na korisniku je da upotrebom odgovarajućeg programa za manipulaciju softverom (zavisi od distribucije) pronađe i obeleži željeni program, a sistem će se pobrinuti da sve prođe kako treba (da automatski zadovolji eventualne zavisnosti, dovuče potrebne pakete, instalira ih i obavi sve ostale potrebne radnje). Možete li da zamislite jednostavnije rešenje?
  2. Prekompajlirani paketi – ukoliko se desi da program koji vas interesuje nije na spisku u online riznicama onda možete probati da isti pronađete u formatu koji odgovara vašoj distribuciji (.deb ili .rpm ili .tgz i sl.) i ručno ga preuzmete sa interneta i instalirate. Ovaj način zahteva malo veće znanje jer proces instalacije nije automatizovan pa može doći do toga da usled neispunjenih zavisnosti program ne radi, ili još gore, da sistem pretrpi štetu.
  3. Kompajliranje – je postupak instalacije programa upotrebom izvornog koda samog programa po proceduri poznatoj kao CMMI (što je skraćenica od komandi koje se najčešće upotrebljavaju u ovom postupku ./configure, make, make install). Ukoliko nemate druge mogućnosti osim kompajliranja, obavezno konsultujte dostupnu dokumentaciju programa koja se najčešće nalazi u /doc direktorijumu arhive ili README ili INSTALL fajlovima isporučenim uz izvorni kod.

I to je sva mudrost. Ostaje samo da istražujete i pronalazite ona rešenja koja vama najviše odgovaraju. Nema sumnje da linuks i zajednica slobodnog softvera može da odgovori svakom izazovu bilo da pravite sistem za kancelarijsko poslovanje, kućni multimedijalni sistem ili obavljate ozbiljne poslovne zadatke.